Pages Menu
Categories Menu

Posted on Nov 29, 2013 in Naredbe-Zapisnici-Pisma iz 1946. godine |

Izveštaj trojice Ravnogorskih omladinaca

 

STANJE U SRPSKOJ EMIGRACIJI

Posle jednomesečnog puta po Italiji, u vremenu od 30. oktobra do 30. novembra 1946. godine, koji smo nas trojica, Milorad M. Drašković i Branislav Stranjaković, raniji delegati Ravnogorske omladine pri Vrhovnoj komandi đenerala Mihailovića i Lazar A. Jovanović, raniji komandant omladinskog štaba 501, preduzeli, pri čemu smo obišli Rim, Napulj i veći deo naših logora a u prvom redu najveći od njih, Eboli, u ovom izveštaju iznosimo utiske po nekoliko glavnih problema koji nam se čine najbitniji.

STUDENTSKO PITANJE

Na prvom mestu mislimo da je potrebno da se konstatuje da se od celokupnog broja srpske studentske omladine koja je učestvovala u pokretu đenerala Mihailovića, danas u inostranstvu nalazi najviše do 150, što bi predstavljalo otprilike 5 %. Kada se ima u vidu da je na završetku prošlog svetskog rata, uprkos svih srpskih ratnih žrtava, preko hiljadu studenata studiralo samo u Švajcarskoj i Francuskoj, a da se danas u te dve zemlje nalazi ne više od 70 srpskih studenata, onda se tek može proceniti koliko je ovaj rat naneo gubitaka srpskoj omladini kao i celom srpskom narodu.

Te činjenice postaju još teže, kada se konstatuje s jedne strane da Titov režim specijalnu pažnju poklanja prevaspitanju omladine, sprečavajući univerzitetske studije nedovoljno politici pouzdanim mladićima, pomoću „karakteristika” i „numerus clausus-a” a trujući hiljade omladinaca komunizmom i spremajući nove kadrove komunističkih fanatika, dok s druge strane, u našoj bivšoj zarobljeničkoj emigraciji u Nemačkoj i Austriji, ima minimalan broj studenata, a u četničkoj emigraciji u Italiji, samo je nekolicini studenata pošlo za rukom da svoje studije započne ili nastavi, dok ogromna većina to nije mogla da učini iz nedostatka materijalnih sredstava.

Isto tako pada u oči i ne bi se smelo prenebreći, da pretežan deo hrvatske studentske omladine (uglavnom bivši ustaši) i skoro svi slovenački studenti, preko raznih društava i fondacija primaju stipendije i normalno studiraju po raznim italijanskim univerzitetima. Tako na primer samo u Bolonji studira oko 70 sgudenata Slovenaca.

Pretežan deo srpskih studenata-četnika u Italiji, kao ranjenici ili bolesnici, došli su do Saveznika maja 1945. godine. Od tada pa do danas oni se nalaze rastureni po raznim civilnim i vojnim logorima duž Italije, gde nerade nikakav fizički posao, ili pak raspoređeni po raznim pomoćnim službama pri engleskim komandama. Usled neorganizovanosti celokupne srpske emigracije u Italiji, naročito onog dela koji ne spada pod vojnu nadležnost, ne može se dati tačan broj srpskih studenata u Italiji, a verovatno je da se on kreće oko 80.

Spisak studenata iz Italije, predloženih za stipendije Srpske Narodne Odbrane iz Amerike, koji je poslat u toku leta, verovatno da nije bio potpun, ali je svakako bio najbolje mogući prema objektivnoj situaciji. Po obaveštenjima koja smo mogli pribaviti i proveriti, u tom spisku su se nalazila imena Srba četnika Draže Mihailovića, čime se ispunjavao prvi uslov za dobijanje stipendija, i čime su automatski imali biti isključeni svi studenti koji su se nalazili u nečetničkim jedinicama. Ali kako od samog početka pa do danas nije bilo od strane starijih jednog kompetentnog tela koje bi vodilo brigu o studentskom pitanju u Italiji, kao što tamo nije bilo ni nekog omladinskog predstavništva koje bi svoje sopstvene interese zastupalo, to ne samo da studentsko pitanje nije bilo rešeno, nego se još od samog početka rasčulo o stipendijama na sve strane i desetine onih koji se u spisku nisu nalazili, uglavnom jer nisu ispunjavali prvi uslov, počeli su sa nizom tužbi i napada povodom sastavljanja spiskova. Stipendije nije dobio niko i kako se na italijanskim univerzitetima upis može vršiti samo jedared, na početku školske godine, to su studenti i ovu godinu izgubili. Tako su srpski studenti-četnici ostali bez stipendije, a kao prvi stipendisti u Italiji postali 70 studenata Ljotićevog „Zbora”, koji su dobili stipendije anglikanske crkve za teološke studije u Oksfordu, ma da mnogi od njih uopšte nisu teolozi. Oni su ceo proces oko dobijanja stipendija držali u tajnosti, da se ne bi ko drugi umešao i pružio dokaze da oni ni po nacionalnim ni po školskim kvalifikacijama te stipendije ne zaslužuju. Pitanje pak stipendija studenata- četnika sada se nalazi u najpunijoj neizvesnosti, prvo stoga što se ne zna da li Srpska Narodna Odbrana može i ima sredstava da daje stipendije, drugo, da li će srpska emigracija ostati duže vremena u Italiji i najzad, da li oni koji bi imali obezbeđenu materijalnu egzistenciju treba da ostanu u Italiji posle potpisivanja ugovora o miru, evakuacije savezničkih trupa i eventualnog raseljavanja glavnog dela srpske emigracije odlukom Saveznika.

STANJE U OMLADINI

Naš plan pred odlazak u Italiju, koji je rezultirao iz prethodne višemesečne prepiske sa našim drugovima u pojedinim logorima u Italiji, bio je dvostruke prirode: prvo, da se tačno obavestimo o studentskom problemu i ispitamo mogućno- sti njegovog rešavanja i drugo, da održimo niz sastanaka i predavanja, kao i da organizujemo Kongres celokupne srpske ravnogorske omladine u Italiji. Cilj svega toga bio je povezivanje i organizovanje dotle razbacane omladine, putem niza priredaba na kojima bi omladina manifestovala svoju vitalnost, borbenost i veru u konačnu pobedu srpske stvari.

U Italiji smo zatekli u omladini sledeću situaciju: sem studenata četnika postoji još i srednjoškolska omladina koja je daleko mnogobrojnija (njena glavnina je u Eboliju u gimnaziji, gde ih ima blizu 300), kao i seljačka i zanatlijska omladina, koje sačinjavaju pretežan deo svih preživelih četnika u Italiji. Odmah po našem dolasku u Italiju u ličnom kontaktu sa mnogim omladincima u Rimu, Eboliu, Lami-kampu, Napulju, mogli smo konstatovati kao prvu činjenicu opštu nepovezanost među omladinom, kako između raznih gradova i logora, tako i raznih četničkih jedinica, nemanje kontakta omladinaca iz raznih srpskih pokrajina i raznih društvenih slojeva. Postojao je po negde samo lični kontakt pojedinaca i poznanika, koji se nije politički uobličavao, a u koliko bi se i pokušavalo, svodio bi se samo na povezivanje nekolicine ljudi, koji bi stvarali svoje posebne frakcije sa različitim imenima, imitirajući partijsku rascepkanost kod starijih. Celokupno političko stanje u ravnogorskoj omladini u Italiji odraz je s jedne strane njenog opšteg neizvesnog položaja, a s druge nesređene situacije u celokupnoj srpskoj emigraciji.

Prema ovakvom stanju stvari smatrali smo da je prvo potrebno, i to naročito u Eboliu, gde je najmnogobrojniji deo četničke omladine, da izvršimo što tešnje povezivanje srpske omladine iz svih srpskih pokrajina i time stanemo na put pojavi pokrajinskih separatizama, koji se naročito u Italiji vešto podgrevaju, rovarenjem naših neprijatelja da i Srbe četnike podele na Srbijance i prečane. S druge strane cilj nam je bio da na javnim priredbama istupe zajedno svi četnički omladinci, bez obzira na pokrajine, vojne jedinice, profesije i socijalni položaj. Na taj način ostvarujući srpsko omladinsko jedinstvo želeli smo da se javno manifestuje u Eboliu i opigge srpsko ravnogorsko jedinstvo, za razliku od prethodnih većih priredbi, gde se istupalo ne srpski i četnički, već „jugoslovenski” i „opštenacionalno”, tako da je često govoreno pod okriljem Ravnogorstva ono što sa njima nikakve veze nema i to od strane ljudi koji su godinama aktivno i danas još uvek intimno protiv njega.

U smislu svega napred rečenog održali smo u Eboliu, pored niza pojedinačnih i grupnih razgovora i ova predavanja: pred đacima i nastavnicima gimnazije, B. Stranjaković je 12. novembra održao predavanje „Srpska ravnogorska omladina i komu- nizam” a sledećeg dana pred istim skupom M. Drašković je govorio o temi „Iskustva srpskog intelektualca na Zapadu”. Isto tako 12,13. i 14. novembra održana su tri predavanja za srpske ravnogorske oficire, i to B. Stranjaković dva sa temama „Međunarodna situacija i njene perspektive” i „Težište srpsko-hrvatskih odnosa” a M. Drašković „Naš nacionalni problem”. Najzad 15. novembra u velikoj pozorišnoj dvorani u prisustvu blizu 1.000 lica održana je svečana Akademija ravnogorske omladine. Počasno predsedništvo Akademije sačinjavali su osam mladića iz osam srpskih pokrajina: Like, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine, Srbije i Južne Srbije. Akademiju je otvorio sa nekoliko pozdravnih reči g. đeneral Damjanović, pa su zatim omladinci iz raznih četničkih jedinica čitali poruke upućene skupu ravnogorske omladine od strane NJ. V. Kralja, g. Slobodana Jovanovića, g. Konstantina Fotića i g. Mihaila Dučića. Potom je pročitano pismo jedne grupe srpskih omladinaca iz zemlje, a zatim je omladinac D. Ercegovčević dao referat o situaciji Ravnogorske omladine u Italiji. Posle njega je M. Drašković govorio o problemu srpstva i ravnogorstva i smislu borbe đeneral Mihailovića, dok je B. Stranjaković čitao referat o putu i stremljenjima srpske omladine. Skup je zaključio ađutant komandanta Dinarske divizije vojvode Momčila Đujiđa poručnik J. Ljubojević, pozdravljajući sve goste u ime jedinice koja je bila domaćin Akademije. To je bila prva javna manifestacija u Eboliju gde pored Srba nije učestvovao nikakav predstavnik tzv. hrvatske i slovenačke armije, gde su učestvovali samo borci Draže Mihailovića i gde su se pojavili kao organizatori i govornici omladinci iz svih jedinica.

Isti takav skup Ravnogorske omladine održan je potom u drugom velikom logoru Lami, gde je bilo još više prisutnih, a potom i u Napulju.

Centralni skup Ravnogorske omladine, koji bi bio ne samo manifestacioni, već i organizacioni za celu Italiju, nije se mogao održati zbog rasturenosti omladine po celoj Italiji, što je baš u poslednje vreme bilo još više pojačano, jer su Englezi novih nekoliko stotina naših ljudi uposlili po raznim mestima, o čemu smo saznali tek po dolasku u Italiju. Stoga su se morali držati u raznim mestima posebni skupovi omladine i izvršiti njeno međusobno povezivanje, ali ne i stvaranje centralnog tela za Italiju i posebnih omlacinskih odbora za pojedina mesta, jer se omladinci često premeštaju iz pojedinih logora i gradova, što bi svaki čas izazivalo potrebu reorganizovanja i jer je uz to dalji boravak u Italiji pitanje od svega nekoliko sledećih meseci. Centralno omladinsko telo za celu Italiju nismo hteli da stvaramo odmah, na licu mesta, pošto situacija za to nije bila zrela i pošto smo pred očima imali sudbinu mnogih odbora stvaranih za proteklih godinu i po dana u Nemačkoj i Austriji, koji su se posle kraćeg ili dužeg vremena raspadali, nemajući ni solidnih organizacionih osnova ni psihološke pripremljenosti.

Izvršenim međusobnim povezivanjem omladinaca u Italiji, kao i kontaktom sa omladinom u drugim zemljama, udareni su temelji za budući širi zajednički rad, koji će se manifestovati pre svega u pokretanju jednog časopisa, kao glasila Srpske ravnogorske omladine u inostranstvu i izdavanjem raznih publikacija, kao i novim i celishodnijim rasporedom raspoloživih omladinskih snaga slanjem ekipa u najvažnije i najosetljivije centre.

POLITIČKO GRUPISANJE

Ako se među Srbima u Italiji naprvi osnovna podela na vojnike, koji se nalaze po logorima ili na raznim službama, i na civile, koji su u odnosu na prve nesrazmerno malobrojniji, onda se kao vojnički centar ima smatrati Eboli, a kao politički Rim. U Rimu se ljudi nalaze zaposleni kao čuvari kuća i cisterni kod Engleza, ne računajući dobar deo onih koji se bave trgovinom. Od političkih ljudi u Rimu trebao je da se osnuje srpski politički odbor po partijskom ključu, u koji bi ušli kao predstavnik Samostalno demokratske stranke Adam Pribićević, Zemljoradničke Mane Vukobratović, Jugoslovenske nacionalne Radmilo Grđić, Radikalne M. Petrović iz Šapca, dok je Demokratske trebao da bude Radoje Vukčević. Postojala je i kombinacija da u odbor uđe Pera Živković, koji se sad nalazi u Italiji, kao što su trebali da uđu i vanpartijski ljudi, kao dr Vl(adimir) Belajčić. Nije nam poznato da li se taj odbor i formalno konstituisao, ali ako i jeste njegove šanse za rad su više nego minimalne, jer je ne samo potanje da li su neki od tih ljudi ma od koga ovlašćeni da predstavljaju pojedine stranke i da li se oni međusobno slažu, već još više da li imaju kakvog uticaja i sredstava da bi nešto mogli da urade bilo u našoj mnogobrojnoj emigraciji, bilo kod Saveznika. u svakom slučaju konstituisanje takvog odbora teško da bi proizvelo neko novo pozitivno dejstvo, kao i da bi dovelo do neke promene u opštem političkom stanju srpske emigracije u

Italiji. U koliko se pak tiče moralnog autoriteta više ga ima Adam Pribićević sam, nego li u društvu pojedinih od ovih ljudi. I ovde, u Italiji, kao i svuda drugde, problem stvaranja političkog vođstva ne sastoji se u imenovanju lokalnih ili zemalj- skih komiteta i odbora, po partijskom ili bilo kom drugom ključu, već pre svega u zajedničkom istupu i, još bolje, konstituisanju jednog srpskog tela za inostranstvo uopšte, sastavljenog od 12 do 15 najuglednijih ljudi rasutih po raznim zemljama, koje u sadašnjim prilikama ne bi mogao ko da bira po partijskom ključu ili glasanju. To je mišljenje i Adama Pribićevića, koji je svestan činjenica da je mnogo efikasnije da u svakoj konkretnoj prilici istupe zajednički sa potpisima svi viđeniji srpski predstavnici iz raznih zemalja, nego li da se to vrši posebno za pojedine zemlje i da se prvo stvaraju posebni odbori u kojima će se uvek naći ljudi koji to ne zaslužuju.

Mimo tog političkog grupisanja, koje se tiče uskog kruga ljudi, a za koje ostali svet u Rimu – da ne govorimo ljudstvo po ostaloj Italiji – pokazuje slabo interesovanje, ono što u Rimu meću srpskim izbeglicama preovlađuje, jeste opšta nezdrava atmosfera sa mnoštvom sukoba i antagonizama, počev od ličnih preko partijskih do pokrajinskih. Tešku situaciju u Rimu pogoršavaju crnogorski separatisti-zelenaši, koji su posredstvom italijanskog dvora došli u Italiju još pre njene kapitulacije i sada mnogo potpomažu stvaranje jaza između Srbijanaca i Crnogoraca.

Slovenci imaju svoj Slovenački narodni odbor koji vodi Miho Krek, kao pretsednik, dok je Dr. Bogumil Vošnjak potpredsednik. Oni imaju dobre veze sa Vatikanom, a tu nedavno dobili su Veću svotu novaca od Slovenaca iz Amerike.

Hrvatska politička emigracija u Italiji sastoji se iz dva dela: mačekovskog i ustaškog. U Rimu se nalaze prvaci Hrvatske seljačke stranke (,..)1 koji izdaju „Slobodni glas”, Ustaše su daleko jači brojno, materijalno i intelektualno od Mačekove ekipe. Prvaci im se nalaze na slobodi ili se kriju, kao što se do skora znalo da su u Italiji Pavelićevi ministri Perić, Vrančić, Tot, Kuvezdić, Hefer, generali Kren, Rupčić, Pecnikar, novinari D. Crljen, A. Ciliga i drugi. Po logorima kao u Modeni i Fermu nalazi se mnogobrojno ustaško ljudstvo, među kojima ima čuvenih zlikovaca iz Jasenovca i drugih logora. Ustaše izdaju svoj organ „Velebit” i drže u svojim rukama u Rimu „Društvo Svetog Jeronima” koje ima svoju veliku zgradu i uživa pomoć crkvenih krugova.

Karakteristično je pomenuti da se Dragiša Cvetković prilikom svog prolaska kroz Rim sastao sa Krekom, kao i sa Pernarom.

1 Nejasno u originalu.

SITUACIJA U EBOLIJU

Za više od poslednjih godinu dana Eboli predstavlja najmnogobrojniji centar srpske emigracije u Italiji, u kome se nalazi, kada je sastav potpun do 12.000 lica. Od tog ukupnog broja ima do 100 Hrvata koji se zovu „Hrvatska armija” pokupljenih od domobranaca koji nisu imali gde da se skrase i od Hrvata pripadnika Ljotićevog „Zbora”. Slovenaca ima 200 do 300 i zovu se „Slovenačka armija”. Ostalo čine Srbi. Službeni naziv koji oni svi imaju glasi Jugoslovenska vojska van otadžbine, na čijem čelu se nalazi Istaknuti deo Vrhovne komande sa đeneralom g. Miodragom Damjanovićem. Službeni naziv kod Engleza jeste SEP – logor Saveznicima predatih neprijateljskih vojnika, za razliku od naših bivših zarobljenika u Nemačkoj i Austriji, koji imaju drugi status raseljenih lica – DP.

Najmnogobrojnija jedinica u Eboliu jeste Dinarska divizija. To je jedina četnička formacija koja je pretežan deo svojih boraca uspela da izvuče iz Jugoslavije. Njih ima preko 4.000 ne računajući porodice. Ona je sastavljena od Srba sa Tromeđe, iz Like, Zapadne Bosne i Dalmacije. To je sjajan ljudski materijal i isto koliko su bili dobri borci u zemlji, toliko su ostali ispravni Srbi danas u inostranstvu. To su sve sami seljaci, dok se intelektualci mogu na prste izbrojati.

Za razliku od Dinarske divizije, nalazi se nesrazmerno mali broj četnika iz Srbije i Crne Gore u Italiji. Od skoro 30.000 četnika iz Srbije koji su se u oktobru-novembru 1944. bili skoncentrisali na granicama Srbije, Sandžaka i Bosne, danas se nalazi u Italiji svega nekoliko stotina, a od 12.000 boraca iz Crne Gore, pod komandom Pavla Đurišića, koliko ih je bilo u času napuštanja Crne Gore, u decembru 1944. godine, ima ih u Italiji oko 200-300. Ono što se mora konstatovati povodom situacije u Eboliju jesu sledeće činjenice:

1.U njegovom okviru, nezavisno od Engleza koji se u to uopšte malo mešaju, postoji izvestan red i poredak, koji je s obzirom na situaciju u ostalim delovima Italije više nego zadovoljavajući. I u Eboliu, kao i svuda i svakad može da se nađe negativnih pojava, grešaka, propusta, ličnih sukoba i t. d., ali to je sve površinsko i daleko od toga da može da bude simptom opšte nezdravog stanja i organske truleži, kao što se može da nađe drugde. Uprkos činjenici da su u Eboliu sakupljeni ljudi koji su se za prethodnih pet godina nalazili u raznim jedinicama, na raznim terenima, pod raznim komandantima, vodeći za to vreme borbu sa različitim neprijateljima, on je uprkos sve te šarenolikosti ostao najzdravija tačka i uporište u Italiji. Ono što nam se isto tako čini važno to je da ljudstvo u Eboliu nije ispalo iz svoga koloseka i ravnoteže, što može da se vidi na mnogim drugim mestima gde ima Srba u Evropi, i da bi većina njih i danas i sutra mogli vrlo brzo da postanu opet i dobri vojnici i da jednog dana nastave svoje nekadašnje mirnodopsko zanimanje.

2.Moral celokupnog ljudstva u Eboliju je isti onakav kao što je bio i u zemlji. U bezbrojnim razgovorima koje smo za pola meseca boravka vodili sa svim ljudima, počev od najviših komandanata pa do najnižih komandira četa, i sa prostim borcima i omladincima iz raznih srpskih pokrajina, svuda se moglo konstatovati da nema ni pomena o povratku kući u Titovu Jugoslaviju, niti pak i časa sumnje u krajnji srećan ishod stvari, uprkos teškoća i peripetija kroz koje će se još proći. Autoritet Kralja je na visini kod svih boraca i oficira. Ravna Gora je u očima svih četnika svetinja, a ime Draže Mihailovića je identifikovano potpuno sa pojmom narodnog vožda, velikomučenika i svetitelja.

3.Nesumnjiva je činjenica da đeneral g. Miodrag Damjanović uživa ugled kod ljudstva i starešinskog osoblja – izuzev članova Ljotićevog „Zbora” u sastavu Šumadijske divizije. Opšte je uverenje da je on najmerodavniji da bude na tom mestu ne samo kao Čičin punomoćnik – što je i sam Čiča izjavio na procesu u Beogradu – nego i po tome što bi svaki drugi na mestu ćenerala Damjanovića daleko za njim zaostajao, naročito s obzirom na đenerale koji se nalaze u Italiji. Isto tako se smatra da bi bez njega Eboli postao poprište otvorenih razračunavanja, što nije ni malo isključeno, jer dobar deo ljudstva raspolaže skrivenim oružjem. U koliko ljudima koji stvari gledaju spolja iz drugih zemalja, izgleda i vojnički fiktivno i politički neoportuno nazivanje logora u Eboliju Jugoslovenskom vojskom, sa odgovarajućim vojnim formacijama, to je prema tamošnjoj situaciji bilo preko potrebno, jer su se ljudi mogli jedino u tom okviru održati, podvrći disciplini i zadržati da se ne rasture po celoj Italiji, pošto Englezi u tom pogledu ne čine nikakve smetnje te je moguće iz logora izbeći kada ko hoće. Isto tako ni sama Britanska komanda do sada nije vršila nikakva prebacivanja zbog ovakvog vojnog ustrojstva eboliskog logora, kao što je dopustila opštu slobodu kretanja ljudi, kao što vrši njihovo delimično zapošljavanje na mesto Poljaka ili pak kao što dopušta postojanje štamparije i izdavanje raznih publikacija bez cenzure.

LJOTIĆEV „ZBOR” I ŠUMADIJSKA DIVIZIJA

Celokupna formacija Ljotićevog Dobrovoljačkog korpusa, delimično i sa porodicama, prebacila se s Jeseni 1944. u Sloveniju, i od tog broja oko 2.600 nalazi se u Eboliu, dok su dva puka sa oko 2.000 ljudi predata od strane Saveznika Titu u Koruškoj maja 1945. godine.

Pre rata u zemlji u političkom životu cele Jugoslavije Ljotićev „ZBOR” nije mogao da igra nikakvu političku ulogu zbog svoje malobrojnosti, kao što pod nemačkom okupacijom u Srbiji, gde su se koncentrisali ljotićevci iz cele Jugoslavije, on nije mogao da ima nikakav politički uticaj, jer je narod u Srbiji sav bio protiv njih. Oni su bili i ostali i po broju i po mentalitetu ne politički pokret već politička sekta, sa uskim i zatvorenim krugom pristalica i kao takvi nisu mogli biti opasni ni u okviru Jugoslavije ni Nedićeve Srbije.

Međutim danas, u Italiji a naročito u Eboliu, kada se nalaze skoncentrisani skoro svi njihovi politički prvaci i celokupni intelektualni kadar od njih 200-300, dok četnika iz Srbije koji su ih najbolje poznavali nema ni 1 % spasenih i skoro potpuno su bez intelektualaca, oni pod ovakvim uslovima imaju novo polje rada. I baš zbog toga što se danas u inostranstvu nalazi pretežan broj ljudi koji takođe tokom rata nisu imali prilike da se na terenu upoznaju sa stvarnim radom Ljotićevog „Zbora” i njegovim stavom prema pokretu đenerala Mihailovića, i pošto ljotićevci pokušavaju na svim mogućim stranama putem prepiske i svojih publikacija da prikažu i događaje i sebe u onoj svetlosti koja njima konvenira, mi smo smatrali za potrebno da izložimo ono što smo na licu mesta mogli da konstatujemo i što je potrebno da se u inostranstvu zna.

U dodiru sa članovima „Zbora” i komandantima njihovih vojnih formacija, ljudi iz pokreta đenerala Mihailovića, od kako su se svi našli u zajedničkom logoru pod engleskom kontrolom, u koliko ranije u toku rata nisu poznavali dobrovoljce, jer su ovi bili skoncentrisani samo na terenu Srbije, dok je četnički elemenat u Eboliu uglavnom izvansrbijanski, sami su se na delu uverili i iskusili pod drugim okolnostima, koliko su ljotićev „Zbor” i njegova vojna formacija nešto sasvim drugo od pokreta đenerala Mihailovića i njegove vojske. Kao rezultat zajedničkog boravka u logoru više od godinu dana i rada i stava ljotićevaca postoji činjenica da i oni koji su u početku hteli da u odnosu na njih vode politiku stišavanja, nisu dalje mogli pristati na njihove metode, a isto tako da i ljotićevci i pored sistematske propagande nisu uspeli da privuku na svoju stranu ljudstvo četničkih jedinica.

Ljotićev pokret sačuvao je svoje staro jezgro, kako u pogledu ljudi koji ga vode, tako i u pogledu ideja koje zastupaju, samo se taktika morala da promeni. u svojoj osnovi oni su ostali ono što su bili i pre rata u Jugoslaviji i u toku rata u Srbiji, pokret koji i po nacionalnim i po ideološkim i po političkim koncepcijama ostaje potpuno tuđ srpskom narodu. U nacionalnom pogledu oni i danas kroz usta svoga šefa Jaše Ljotiđa zastupaju jugoslovensku ideologiju po kojoj treba da nam bude ideal bratstvo i stapanje sa Hrvatima; u ideološkom pogledu oni su, uz komuniste, jedina politička grupacija sa čistim antidemokratskim i diktatorskim programom; u spoljnopolitičkom pogledu oni su i dalje neprijatelji zapadnih demokratija, samo što ne mogu to neprijateljstvo da izražavaju onako otvoreno kao što su to činili kroz partijski bilten pre rata i list „Naša borba” i brošure i publikacije u toku okupacije. U pogledu taktike oni isto kao i komunisti uzimaju razne vidove, pa su tako u nacionalnom pogledu od integralnih Jugoslovena pre rata postali malo Srbi u toku okupacije, kada su Ravnogorski pokret napadali što se zove jugoslovenska vojska i optuživali ga da hoće obnovu Jugoslavije, da bi danas postali federativni Jugosloveni, optužujući ovoga puta Ravnogorce da su velikosrbi i da neće Jugoslaviju. To im nikako nije smetalo da u isto vreme odvoje jednu ekipu na čelu sa Borom Karapandžićem da urećuje Đujićeve i Jevćevićeve „Srpske novine” u ultra-srpskom duhu, a s druge strane da u tzv. Hrvatskoj armiji stvore od svojih pripadnika Hrvatski Akademski Klub koji se stavio pod nadležnost Hrvatske Seljačke Stranke izjavljujući: „Hrvatska je naša domovina i za nju želimo živeti i boriti se i želimo da Hrvatskom vladaju demokratski principi Hrvatskog Seljačkog Pokreta, jer su oni narodni i hrvatski”; upoređujući u istom pismu ustaše sa sledbenicima „svetosavske ravnogorske ideologije” (iz pisma upućenog Ivanu Pernaru, potpisanog od hrvatskih studenata-ljotićevaca iz Ebolija, meću kojima se napazi i predratni šef zboraške omladine Roko Kaleb. Pismo je objavljeno u organu HSS „Slobodni Glas” (broj 8, studeni 1946, strana 14).

U svojoj taktici pred Srbima oni se pojavljuju kao zatočnici nekakvog jedinstvenog srpskog nacionalnog antikomunističkog fronta, koji bi trebalo da preće preko svih grešaka prošlosti i da udruženim snagama sruši komunizam, pa da onda, kako oni kažu, svako narodu položi računa i narod reši sva pitanja. Tu istu terminologiju, samo u odnosu na borbu protiv fašizma, upotrebljavao je i Tito. Kao što Tito nije mogao da sruši nemačku okupacionu silu sa svojim jedinstvenim antifašističkim frontom, tako ni nekakav jedinstveni nacionalni front, koji bi valjda bio to što bi se u njemu nalazilo nekoliko stotina zatrovanih ljotićevaca, ni u kom slučaju ne bi bio odlučujući činilac za obaranje Titovog poretka. Ali on je potreban ljotićevcima, isto onako kao što je bio potreban i Titu, u trostrukom cilju: prvo, da uzimajući drugu firmu i vezujući se ma uz koga maskiraju svoje prokazano i kompromitovano ime i karakter, kao što je to i Tito činio nekada. Drugo, da pomoću parole sloge i jedinstva dobiju uticajnu reč u Eboliju i Italiji, jer oni kao izgraćeni i fanatizovani partijci u takvoj kombinaciji mogu da budu uticajniji nego li što su to po svojoj brojnoj snazi, isto kao što su i Tito i komunisti iskoristili partizanski pokret. Treće, da izvrše pomoću svoje razorne snage dalje totalno i definitivno razbijanje ravnogorskih snaga u inostranstvu, da bi tako oni sami izašli što više ojačani, a druge ideje i grupacije šta više kompromitovani.

U linijama te taktike kreće se njihov rad u Eboliju. Da ne bi istupali pod svojim ozloglašenim imenom Dobrovoljačkog korpusa, oni su se prekrstili u Šumadijsku diviziju, a da se ne bi reklo da ovu vode ljotićevci, uzeli su za komandanta čoveka koji je tokom rata bio u zarobljeništvu.

Da se ne bi napadalo njihovo pripadništvo „Zboru”, oni su proglasili da „Zbor” for- malno ne postoji, ali zato čim bi neko pokušao da njihovu partiju kritikuje, oni bi se pokazali kao stari sektaši. Uzeli su u svoje ruke Hrišćansku Zajednicu Mladih ljudi, kao što su u omladini osnovali Jugoslovenski Akademski Klub, u kome 95% članova čine oni, želeći time da se prikažu kao predstavnici srpske omladine u Italiji. To im nije uspelo jer preživeli četnici studenti u to društvo nisu stupili, tako da je ono po sastavu ostalo čisto ljotićevsko, a istupa sa nazivom Jugoslovenskog Akademskog Kluba, sastavljenog od tri federativna, pri čemu su Srpski i Hrvatski akademski klub u rukama ljotićevaca. Da bi postigli što veći uticaj na raznim područjima rada u Eboliu, oni su primenili metod infiltriranja u razna tela. Tako se u redakciji nekadašnjeg lista „Ravnogorska Jugoslavija” nalazi Ratko Parežanin, urednik ljotićeve „Naše borbe” u toku okupacije. Današnji list „Jugoslovenske novine” ima u redakciji Đoku Slijepčevića, dok kao urednik figurira jedan beznačajan čovek, isto kao što u Kulturnoprosvetnom savezu na čelu stoji ćeneral Živanović koji je došao iz zarobljeništva, ali kome je cela porodica u ljotićevcima, ili kao što je bio šef propagande nekakav kapetan Brana Lazarević, takođe doveden iz zarobljeništva a koji je zet ljotićevog sekretara Boška Kostića. Isto tako u poslu podvajanja četnika ljotićevci se služe svim sredstvima zaključno sa stvaranjem zajedničkog bloka sa vojvodama Đujićem i Jevđevićem protivu đenerala Damjanovića kome je glavni greh u očima ljotićevaca, što nije pristao da postane ono što su oni želeli da on bude, pa su stoga otvorili kampanju protiv njega kao što su u zemlji već radili protiv Draže Mihailovića i njegovih komandanata.

Ovo izlaganje aktivnosti ljotićevaca nikako ne znači preuveličavanje opasnosti koja dolazi od njih, ali još manje sme da se upadne u grešku da se njihove snage potcenjuju, čemu su skloni mnogi naši ljudi koji stvari posmatraju iz daleka, isto onako kao što su potcenjivali i komuniste. Ma koliko da je tačno da ljotićevci ne predstavljaju nikakvu masovnu snagu u srpskom narodu niti da mogu šta politički da znače kod Saveznika, isto je toliko neosporno da oni poseduju jednu kompaktnu snagu koja može da ima destruktivno dejstvo na razbijanju tuđih redova i kom- promitovanju tuđih ideja. u tom pogledu Eboli predstavlja i za njih i za nas malo eksperimentalno polje, koje je tim interesantnije što tamošnje ljudstvo ima sigurno da bude jedno od glavnih jezgra buduće vojske. Problem aktivnosti ljotićevaca tim je značajniji ako bi se ma gde izvršilo grupisanje četničke emigracije iz Italije i bivše zarooljenike iz Nemačke, jer bi u ovoj drugoj ljotićevci mogli naći novo polje rada za razbijanje redova i stvaranja zabune, pošto ih taj svet ne poznaje ni po radu u zemlji ni po zajedničkom boravku u logoru. Ako se pak misli da u interesu sloge Srba treba da bude kao rukovodna ideja parola da svi Srbi treba da budu zajedno, onda treba da bude jasno da bi posao sjedinjavanja Srba bio dovršen ako bi se ujedinile politički i organizaciono sve one desetine hiljada Srba van nekoliko stotina ljotićevaca, kao što treba da je jasno da je u zemlji postojao trostruki građanski rat, sa tri suprotne ideologije, od kojih samo jedna može na kraju da trijumfuje i u našoj zemlji i u svetu.

Pošto su za vreme našeg boravka u Eboliju prvi put održane javne priredbe sa isključenjem ljotićevaca i pošto je na javnom sastanku sa njima rečeno da u bilo koji oblik političke saradnje sa njima ne želimo da stupimo, vođstvo Ljotićevog „Zbora” u raznim vidovima i pod raznim firmama kao Hrvatski Akademski Klub, Studenti Ravnogorci, Profesorski kolegijum gimnazije (odnosno ljotićevci iz tog kolegijuma), diglo je hajku, upotrebljavajući čak i crkveni oltar da sa njega kroz usta sveštenika Alekse Todorovića (sveštenika Dobrovoljačkog korpusa, stavljanog u zemlji pod slovo „3″ po nalogu Draže Mihailovića) baci na nas prokletstvo, nazivajući nas antihristima i belosvetskim ološem. Po sebi se razume da na njihova otvorena pisma i pamflet nismo odgovarali, jer smo prethodno prema njima odredili stav u javnoj diskusiji u prisustvu đenerala Damjanovića, niti pak imamo nameru da vodimo ma kakvu javnu pismenu polemiku sa njima, kao što to nisu činili ni drugi gavnogorci kada su ih ljotićevci napadali. Navodeći naše razloge za nesaradnju sa njima, mi smo podvukli da ono što od njih ima da se traži, to je da prestanu sa dosadašnjom vrstom aktivnosti, da budu mirni i da uživaju gostoprimstvo koje dvostruko nisu zaslužili, kako u okviru vojske Draže Mihailovića, protiv koje su uvek bili, tako i u zapadnom demokratskom svetu protiv koga su godinama pisali. Pri svakom eventualnom novom smeštanju srpske emigracije ili pri formiranju jedinica nove vojske treba političke i vojne starešine „Zbora’ apsolutno eliminisati – gde se ne misli na nekoliko stotina seljaka još u Srbiji prinudno mobilisanih – jer ljotićevci niti su brojno jaki da bi predstavljali nekakvog vojnog ili političkog neophodnog faktora, niti bi njihovo spajanje s ostalim srpskim ljudstvom donele ma šta pozitivno, već samo izazvalo sukobe i krize.

 

Milorad M. Drašković, Branislav Stranjaković, Lazar A. Jovanović