Pages Menu
Categories Menu

Posted on Jul 18, 2014 in AKTIVNOSTI |

Emigranti održali pomen đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću!

 

 Emigranti održali pomen đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću!

 

Komemorativno veče generalu Draži 17.7.2014. u stanu Ruže i Miće Jovanovic-Bilefeld-Sene

Komemorativno veče generalu Draži 17.7.2014. u stanu Ruže i Miće Jovanovic-Bilefeld-Sene

Naš ponos i ponos svih Ravnogorki- Ruža Jovanović lična kurirka đenerala Draže

Naš ponos i ponos svih Ravnogorki- Ruža Jovanović lična kurirka đenerala Draže

Zbog sprečenosti sveštenika, da na dašnji dan u mestu Bielefeldu-Bekhofu, održi parastos, i zdravstvenog stanja veterana Ravnogoraca, da dođu u Hram, odlučili smo, da u stanu naše sestre Ravnogorke, Ruže i njenog supruga, našeg brata, Ravnogorca Milovana-Miće Jovanovića, održimo, komemorativno veče, povodom 68. godišnjice od zločinačkog ubistva našeg voljenog „Čiče“ đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića.

U malom krugu, uvek još sa statusom političkih-emigranata, veterani od 1946. i mlađih njihovih sledbenika- emigranta sa istim statusom, uz upaljenu voštanicu sa molitvom, Bogu „Oče Naš“, molitvom Gospodu Bogu za konačnu pobedu Ravne Gore, i otpevanoj Ravngorskoj Himni, odpočeli smo sa čitanjem, isečaka iz govora đenerala Damjanovića, na komemorativnom večeru đeneralu Draži Mihailoviću 25.jula 1946. u Logoru Eboli-Italija, i govora đenerala Damjanovića na godišnjici mučeničke smrti đenerala Draže od 17.jula 1947.godine.

Dok su čitani govori, brzinom munje, rađala su se sećanja veterana na: svoju dragu braću i sestre Ravnogorce u okršajima palim, napuštenu izgubljenu Otadžbinu, veselim i tužnim trenutcima njihovog emigrantskog puta, svojih komandata, a na čelu svih neumrlog„Čiče“.

Niz stara obeležena lica, veterana Ravnogoraca, slivale su se suze žalosnice i suze nade radosnice.
U tim momentima, svi smo osećali, da je prostorija bila ispunjena svim tim događajima i sa svim tim licima, tih sećanja.

Jednom rečiju „Ebolskim živim Duhom“, koji nas je u tim momentima spajao, i kojeg smo mi živo osećali.

Mlađi emigranti, iako u to vreme još nerođeni, bili su uz stare veterane, „Ebolskim Duhom“ sa svima spojeni.

O kako je velika razlika, biti između živih ljudi, živih ispisanih slova i „studiranja“ istorije!

Na kraju pročitanih govora,sestra Ruža je tihim treptavim glasom izgovorila „Slava im“.

Uzdignuli smo čašice u njihovu slavu, a naš brat Toma nas je počastio skromnom večerom, koju je pripremio. Tajna tako skromne večere , a ukusnije od mnogih specijaliteta je: ljubav sa kojom je on tu večeru pripremio.

Za sve zainteresovane dostavljamo govore koje smo čitali.

 

Ruza u Napoliju posle sest nedelja od ubistva generala Mihailovica-Grcka crkva

Ruza u Napoliju posle sest nedelja od ubistva generala Mihailovica-Grcka crkva

Draga braćo i sestre!

Događaj 17. jula 1946. godine, je razlog, našeg današnjeg skupa.Taj događaj, iako mnogi nepamte, ima sudbinski karakter, kako za pojedince tako i za ceo jedan narod. Kao i na nas ovde, danas skupljenih u emigraciji.

Na našem današnjem skupu, koji ima komemorativni karakter, pročitaćemo govor đenerala Miodraga Damjanovića opunomoćnika đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića van Otadžbine, održanog 17. jula 1947. godine, kao i isečke iz veoma dugog govora đenerala Damjanovića, NA KOMEMORATIVNOM VEČERU ĐENERALU DRAŽI MIHAILOVIĆU 25. jula 1946. u Logoru Eboli.

Duh njegovih govora, iako su godine prošle, nije ni danas promenjen. Taj duh svedoči o herojskom liku i delu, neumrlog đenerala Draže, kao i celokupnog Ravnogorstva.

 

17. jula 1946. u senci teške gvozdene zavese, koja deli danas Evropu na dva sveta – zapadnu, čovečnu demokratiju, od azijatske komunističke diktature – odjeknuli su totalitaristički hici, koji danas kao preteći glas teškog predskazanja, skreću pažnju celom čovečanstvu i bude njegovu uspavanu savest.

Ti sotonini pucnji oglasili su: da su prestale muke, patnje i bolovi najvećeg i najtragičnijeg heroja drugog svetskog rata i jednog od prvih na rang listi najboljih savezničkih vojskovođa. Nestalo je šampiona borbe protiv svih mogućih diktatura! ubijen je đeneral Draža Mihailović.

Da li je bilo baš potrebno da poslednja kap Dražine viteške mučeničke krvi vidno obeleži vrh Golgote njegovog rasnog demokratskog naroda, koji i sam danas izdiše na krstu najveće svetske nepravde? Da li će ovaj plotun neljudi značiti početak apokaliptičke ere komunizma, ili će on probuditi ako ne savest, a ono bar razum celokupnog čovečanstva? – Bliska budućnost, verujem, daće nam na to odgovor.

I tako je 17. jula u jednoj maloj balkanskoj zemlji, u zemlji čestitih seljaka i junačkih boraca za svoju slobodu i svoju čast, grobovima dva miliona neznanih boraca dodat i grob njihovog vođe, u koji su istovremeno sahranjeni i savest i čast i obraz čovečanstva.

Da li će iz svežeg groba najveće svetske nepravde vaskrsnuti ta savest, čast i obraz čovečanstva? I da li će se oni udružiti i ipak odužiti Dražinom Duhu, koji će kao najveća svetinja večito zračiti njegovom demokratskom Srpskom narodu, dajući mogućnosti ostalim jugoslovenskim narodima da izgrade novu, lepšu i bolju pravu Kraljevinu Jugoslaviju.

„Pokret đenerala Mihailovića je pokret srpskih seljaka najdemokratskijih i najprisnije vezanih za saveznike od svih u Evropi. Osuditi taj pokret, značilo bi osuditi sve srpske seljake!” – rekao je još u decemoru 1945. P. u. Elson. (World Revien).

Iskorišćujući strahovite posledice krvavog graćanskog rata, koji je ustaša Tito, kao moskovski agent perfidno nametnuo, obrazovan je u Topčideru od strane moskovskih stručnjaka proces protivu Draže. Cilj nije bio obično uništenje ideološkog protivnika i ugušivanje narodnog Ravnogorskog pokreta, koji je sam po sebi sinteza celokupnog stremljenja slobodarske borbenosti demokratskog Dražinog naroda (to OZNA normalno sprovodi i bez ikakvog suda!).

Cilj je ovome procesu drugi bio: osuda Zapadnih saveznika, ili kako oni kažu – reakcionarnih sila.

Nepravdu, koju su Zapadne sile učinile našem narodu, trebalo je iskoristiti tako, da se ona pretvori u mržnju ovog prema njima! Na taj način, postignulo bi se ne samo odvajanje našeg naroda, koji je sav predan i fanatički veruje svojim zapadnim saveznicima, već bi se stvorila mogućnost i za samo prevaspitavanje ovog naroda u duhu komunističkog imperijalizma.

A za Moskvu je od velikog interesa bilo uništavanje nesavitljivosti baš srpskoga naroda. U tome smislu bilo je potrebno iskoristiti sve, čak i nenamerne političke i taktičke greške ne samo naših zapadnih saveznika, već i naših pojedinaca. Iz toga je specijalnim pripremanjem i stručnom saradnjom moskovskih specijalista stvorena baza da se Beograd pretvori u rasadnik mržnje protivu Engleske i Amerike.

Uništavanjem pak srpskog demokratizma, trebalo je obezbediti da taj isti Beograd postane glavni centar za zavoćenje komunističke diktature, ne samo po svim balkanskim, već i po susednim zemljama.

Beograd je trebao postati uporište sovjetskog diktatorskog imperijalizma na putu ka evropskoj i svetskoj revoluciji. To je smisao svih mučenja, koje je preživeo Draža u kandžama OZNE pod rukovodstvom moskovskih stručnjaka NKVD, a uz pripomoć isprobanih specijalista za komunističke procese.

Ali, oni su se ljuto prevarili! ubili su Dražu, ali nisu mogli ubiti njegov duh, koji je baš zbog toga postao još veći, još snažniji! Duh Dražin dominira sada celim našim narodom.

Možda je bila i sudbinska potreba da smrt Dražina još više uzdigne i poveže duh našeg slobodarskog naroda! Možda je bilo baš i potrebno da naš Čiča postane i stvarno oličenje celokupne naše tragedije: njegova smrt je naša najbolnija žrtva, ali istovremeno i naš najveći ponos! Ona postaje i naše najmoćnije oružje, koje će uništiti i O Z N U i Tita.

Kada se jednoga dana bude pisala istorija Trećeg našeg ustanka, u njoj će đeneral Mihailović naći zasluženo mesto. Ali već danas on je duboko prodro u dušu svoga naroda, još više nego druge velike istorijske ličnosti, koje simboliziraju nacionalne težnje i ostaju uzori karaktera i mentaliteta narodnog.

Draža Mihailović je postao naš mit, a Ravna Gora istorijski simbol njegove borbe za slobodu i demokratski ideal.

Draža Mihailović mrtav biće opasniji za Tita nego što je bio za svoga života. Svi oni, koji su se pod njegovim voćstvom borili za jednu ideju, ostaće joj verni i produžiće još odlučnije borbu posle njegove smrti, a ti borci, to je ceo naš narod.

Zapadni saveznici znaju vrlo dobro: da osuda Draže Mihailovića predstavlja istovremeno i osudu demokratskog duha i da primanje jednostrane osude iz Topčidera, bez reagiranja, znači šamar njihovom prestižu i zapadnoj demokratiji.

Plan komunista neće nikad biti ostvaren. Beograd će ostati uvek Čičin i uvek će predstavljati ne samo glavni i prestoni grad celokupnog demokratskog Srpstva, onako kako ga je Bog stvorio, veran svojim načelima i svojim starim saveznicima, već će taj isti Beograd zračiti kao prava prestonica svih Južnih Slovena povezanih preko svojih slobodnih nacionalnih država u čvrstu i snažnu Federativnu Kraljevinu Jugoslaviju, koja će garantovati svakom pojedincu apsolutnu slobodu i biti večiti čuvar prave demokratije na Balkanu.

Kao što je samoubilački 27. mart 1941. postao simbol neobuzdane i bezgranične ljubavi prema slobodi i demokratiji, tako će od sada krvavi i bezdušni 17. juli 1946. za večita vremena zračiti fanatizam bratske ljubavi, vere, vernosti i praštanja celokupnog Dražinog dobrog i čestitog naroda. Ceo naš narod, suprotno isceniranjima Moskve još jače će ispoljiti svoju doslednost, ubeđen: da će Zapadni saveznici da poprave svoje zablude i iskupe učinjenu nepravdu kao pravi, stari i istinski naši prijatelji.

Ceo govor đenerala damjanovića možete pročitati ovde.

 

 

 

POMOĆNIKA NAČELNIKA ŠTABA VRHOVNE KOM. KJV ZA 17. juli 1947.

 

JUNACI!

Govor generala Damjanovica pred strojem u logoru Eboli 1946.

Govor generala Damjanovica pred strojem u logoru Eboli 1946.

Današnjim danom navršila se godina od mučeničke smrti Vožda našeg Trećeg Ustanka, đenerala Draže Mihailovića, našeg velikog Čiče.

Prošla je cela godina a nama se čini kao da je to juče bilo. Sećanje na ovo mračno ubistvo, koje je zločinački izvršeno nad njim još je tako sveže u našem pamćenju, kao da od toga dana nije proteklo jedno burno vremensko razdoblje protkano događajima, koje je on nekada onako proročki predviđao i zbivanjima, koja je njegov bistri um tako jasno sagledao.

Znao je on dobro od samog početka svu tragičnost divovske borbe koja mu je prestojala i ogromnost smetnji i prepreka, koje će morati da savlada i prebrodi, pa ipak ni za časak nije zastao, nijednom nije poklecnuo. Izašao je uzdignute glave postavljenom cilju. Bio je pravi borac, i kao takav je pao.

Danas, na godišnjicu njegove tragične smrti, teško je rečima ocrtati svu veličinu njegovog herojskog lika taj lik bi bio isuviše bled. Mi kao njegovi savremenici za to smo mali, ali će povesnica, koja bude Treći ustanak posmatrala iz dalje istorijske perspektive, kazati svoj sud. I tek taj sud, nepristrasni i pravedni sud pokoljenja posle nas, moći će njegovu gigantsku pojavu da osvetli onim sjajem, koji je on više nego iko zaslužio, i da ga ukrasi onim oreolom slave, kojim se ukrašava samo Vožd ustanka celog jednog junačkog naroda; najbolji među najboljima, najdosledniji među najdoslednijima, najsvesnija žrtva, među svim svesnim žrtvama.

No bez obzira na to, junaci, što smo u davanju suda o veličini istorijskog dela našega Vožda i suviše sićušni, mi ipak nismo toliko mali, da kao Čičini savremenici i saborci ne bismo mogli reći, šta je on za nas sitne značio, šta je njegova reč za nas bila i kakvog je odjeka njegov put u nama našao. Naprotiv, niko kao mi ne zna koliko su se misao, koju je Čiča na Ravnoj Gori dao i brazda koju je on srpskom zemljom zaorao, duboko usekle u samo telo narodno.

Niko kao mi ne zna koliko su Njegove reči budile herojski duh naše nacije, koji je već bio zamro, i koliko su podsticale na moćni zamah sve one neizmerne snage, koje su dotle ležale sakrivene u nama. Mi smo, junaci, živi svedoci njegovog titanskog stvaralaštva; mi smo materijal od koga je i sa kojim je Čiča gradio svoje delo, pa najzad, ma to bilo i neskromno, mi smo bar i malim delom nosioci one slave, kojom naš Čiča danas zrači.

Ali ako ova istina, junaci, budi u nama opravdani ponos, što smo i mi bili saradnici na velikom Ravnogorskom Epu, kome se klica začela na ograncima slavnog Suvobora, ona za nas u isti mah predstavlja i svetu obavezu da sa idejnog puta, koji nam je Ravna Gora ukazala i kojom smo mi dobrovoljno pošli, ni za časak ne skrenemo. Samo tako i jedino tako ostaćemo doista dosledni sledbenici one vere, kojoj nas je Čiča učio; dostojna braća naših izginulih boraca na čijem je čelu i Naš Čiča pao; i pravi neimari buduće sreće naše Otadžbine, kojoj je naš Čiča na krvi i kostima najboljih, nerazorive temelje počeo da zida.

Junaci! Rečeno je da veliki dogaćaji traže i velike ljude i da iskušenja dolaze samo za to, da odvoje slabiće od čvrstih; da one koji nisu dorasli svome vremenu odbace u stranu i da očeliči prave borce za odsudni čas. To je rečeno i to je tačno.

Tako je mislio i Naš Čiča, kada je rekao: „Nama nisu potrebni slabići i kukavice, već sledbenici Kajmakčalanskih divova”. Preko tih njegovih reči mi ne smemo preći. Nikada, ni za časak, ne smemo zaboraviti njegov Amanet. Nikada, ni za trenutak, ne smemo zanemariti zavet što smo ga Čiči dali. Njegova sen lebdi nad nama i motri na naša dela. Budimo dostojni zatočnici njegovog „Vjeruju!”

Ako nas danas pritiskuju nevolje, kojima jedva odolevamo, setimo se opet Njegovih reči, koje ne kriju gorku istinu, ali koje na kraju tih nevolja vide konačnu pobedu: „Naše patnje i naše suze još ne naćoše pravog roditelja, niti naš vapaj pravoga sudiju. Ne nađoše ga, ali će ga naći, jer je Bog veliki i pravedan, a naši moćni saveznici moraće da sve čuju i da po pravdi ocene”.

Naš Vrhovni komandant, Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II, dajući u nekoliko reči svu veličinu Čičine istorijske pojave i pravilno ocenjujući svu dalekosežnost Čičinih dela po budućnost našega naroda, rekao je: „Naša je istorija mala da bi se moglo naći u njoj upoređenje sa Dražom Mihailovićem. On je čovek budućnosti”.

Danas junaci, na dan godišnjice Čičine smrti, potrebno je više nego ikada da se svega ovoga setimo i da sve ovo nikada ne smetnemo sa uma. Nas uskoro očekuju dani kada ćemo iz izvesnih razloga dobiti drugi status, status slobodnih ljudi i kada će naša vojnička organizacija privremeno prestati da postoji. No ova činjenica ne treba da unosi nikakav nemir! Ako smo zaista što smo ubeđeni i što smo bezbroj puta dokazali da jesmo, neraskidna duhovna veza, kojom nas tokom borbi napajao ravnogorski duh, neće biti prekinuta. Ta veza će postojati i dalje, spajati nas kao i do sada i voditi nas vazda našem jedinom cilju:

Obaranju našeg crvenog dušmanina, raskidanju lanaca kojim je okovao našu zemlju i uspostavljanju slobodne Otadžbine na čelu sa našim Vrhovnim komandantom, Njegovim Veličanstvom Kraljem Petrom II.

Zato, junaci, u svoj našoj skrušenosti i velikom bolu, neka nam na današnju tužnu godišnjicu mučeničke smrti našega Čiče poslednje reči budu:

slava našem velikom neumrlom Čiči!

Za vreme pomena đeneralu Draži Mihailoviću u logoru Grosenbrode 1947.

Za vreme pomena đeneralu Draži Mihailoviću u logoru Grosenbrode 1947.

Smrt dušmanima koji su mu život uzeli!

Zavetujemo se da Čičin amanet nikada nećemo zaboraviti!

Kunemo se da ćemo do smrtnog časa ostati verni idealima, koje nam je Ravna Gora dala!

Kako mi radili tako nam Bog pomogao!

Ubeđeni u pobedu naše zavetne misli, koja nam je do sad vazda bila pred očima, ostanimo večito odani našem nacionalnom geslu: Sloboda ili smrt – S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.

Živeo naš Vrhovni komandant, Njegovo Veličanstvo kralj Petar II !

Pomoćnik, đeneral Damjanović .